(O)blog by Dado

Oj, Jelo, Jelice, izjelice!

objavljeno 28.7.2017.

Prehrana u vruće ljetne dane jedna je od onih mantri kojom nas bombardiraju, zajedno s obavezne 2,5 litre vode, laganom i prozračnom odjećom te neizlaganjem sunčevim zrakama od 11 do 17 sati. To je katekizam koji svi već znamo napamet, a pridržavamo ga se kao i zakona koji propisuje nekorištenje mobitela u vožnji i obaveznu kacigu za motoriste i suvozače. Dakle -  'ofrlje'!?

Voće, povrće, manje masti i ulja, manje piva i vina, ne daj Bože žestice, mudruju nutricionisti i ostala savjetodavna čeljad... Većina od nas odmahne rukom pa se sjeti Ultre, Zrća, radnika u šumama, na cesti, na skelama... Da je tomu tako, bilo bi kao u onome Psalmu, ulaznoj pjesmi ili čemu već: Bože moj, tko li će opstati? Dobro, spominje se tu i grijeh, ali što nije grijeh!?

Meni je pred očima moj deda i sva ta sad pokojna ekipa, koja se svih tih uzusa držala jer nisu znali za bolje. Recimo, rane sedamdesete, selo je još bilo slabo traktorizirano, delalo se po cijeli dan, oralo i kosilo na konje i volove, krava je bilo kao u kaubojskim filmovima... Deda je ustajao još za mraka, uzeo jučer naklepanu i nabrušenu ručnu kosu pa u košnju nekakve strmine ispod groblja. Pjevala bi kosa u njegovim rukama sve dok je bilo rose, a oko 8 ujutro baka bi me poslala da mu odnesem 'ručak'. Kod nas su obroci malo čudno posloženi po nazivima - doručak je 'ručak', ali s dugouzlaznim uuuu... Ručak je 'južna', jedino je večera -  večera, a ono što je ostalima gablec ili marenda, nama je 'fruštik'. Užina je bila kruh i mast i zvala se 'kruva i masti'...

Dakle, zdjelica tople divke, kruha i malo rakije u flašici od ruma... Deda bi odložio kosu, sjeo na panj od srušenog oraha i slatko smazao sve donešeno. Reci babi da speče par jajac na oko kad pokosin... Oko devete vure ću bit gotov - glasila je poruka za baku. Gledajući ga kako slatko jede, žao mi je bilo što sam premlad da mu i ja pomognem kositi, pa da ispraznimo zdelice zajedno...

I tako je deda zagazio duboko u deveto desetljeće života, jedući domaće i zdravo, radeći po cijeli dan. Ali, za razliku od nas koji zalegnemo tek kad smo bolesni, on je iza ručka obavezno odspavao sat-dva, kao, uostalom, i cijelo selo, bar muški dio. Ono na što ovi prehrambeni fireri najviše dižu glas je večera, a to je njemu i svima na selu bio najmanji problem, uz najmanje štete po organizam. Kad sunce zađe, popije se zdjela kiselog mlijeka, eventualno smaže okoštali krumpir, ako je ostalo od 'južne', komadić povit'ce z slivama il jabukama, mazne čaša-dvije domaćeg crnjaka, pa da ja vidim nutricionista koji bi propisao zdraviju ishranu. Kakve pahuljice, orašasti plodovi, leća, nemasni posni sir...

Naravno, ako je u pitanju bila žetva ili kakvi građevinski radovi, fasovala bi domaća kobasa, špek ili 'plećka'... s lukom i paradajzom, koji je bio tako sladak i mirišljav, da si ga kao jabuku mogao jesti... Voda iz šternje ili sa zdenca, bez klora i čega već... Kolesterol? Tlak? Jedini tlak i pritisak bio je u gumama gumenjaka, a 'praške' su pile samo babe kojima je odlazak k doktoru bio jedina prilika da se kvalitetno operu i malo predahnu od svakodnevnih obaveza u štali, svinjcu, njivi...

A onda je došla struja pa frižideri, škrinje, friteze, fast food, rat, internet i sve zajebali...