(O)blog by Dado

Eskadrila M-16

objavljeno 20.7.2017.

Ekipa koja je rušila i izvlačila drva iz moje šume malo se zaigrala pa, umjesto 19 bukvi, 'upatosirala' skoro 30 stabala, jer kaj ćeš to ostavit u jarku, kad smo već ovde... Ona teža 'postprodukcija', u obliku rezanja, cijepanja i vožnje, ostala je meni na teret. Potrajalo to od Uskrsa do vrućih dana lipnja i srpnja, nigdje kraja pilanju i ciguljanju po bukvama od pola metra promjera, tvrdim i tvrdoglavim. Kao jedino muško u familiji, bilo mi je glupo uprezati žensku čeljad u cijepanje pa sam taj posao odradio sam. Ono, 'sam u šumi'. Jedino društvo srnjak koji tu i tamo drekne, prosvjedujući jer mu pravim buku na njegovom teritoriju, ptičice, grlica i najbrojnije društvo - muhe. Ako do sada nisam, sad ću diplomirati na 'muhologiji'!?

Ukratko: znoj curi u gaće, u oči, sjekira teška, drva tvrda, vruće za popizdit', a avijacija nadire u rojevima i pojedinačno... One sitne, što najrađe ulaze u uho, su gotovo neuhvatljive. Veće im sestre, one debele, koje zuje kao helikopter s prnjavim auspuhom, ako krenu piti krv - jaooo. Udaram po leđima, tučem po prsima i ramenima, tamanim neprijatelja kako znam i umijem... U nedostatku društva svađam se s muhama!? Prijetim, molim, kumim, upozoravam da se maknu jer najebat će kao i mnoge do sada... Ne vrijedi ništa, one nadiru i doslovno mi piju krv na slamku... Sjednem otpuhnut', popit' vode, evo ih... Kao  Messerschmidti na Neretvi, Sutjesci... Muhocid na djelu. Ako me se dokopa kakva udruga za zaštitu muha i insekata, završit ću u Haagu... Spase se jedino one koje mi sjednu na nos ili oko genitalija, jer to nisu mjesta za maznut' dlanom, jebat' ga...

Onda odjednom tišina. Nigdje ni jedne zujare... Kaj se događa, nije mi jasno... Tek kasnije, kad sam krenuo doma, shvatim što me spasilo od 'Muv bejbe muv'... Kako u našem selu ima još par krava, koje sad već sve znamo po imenu, a uglavnom ne idu na pašu, već im 'catering' stiže u jasle, nema blaga na koje bi se muhe smjestile... Posljednji govedarski mohikanac iz susjedne Gornje Trebinje svojih desetak krava dognao je na pašu na nepokošene livade uz naš potok... Muhe su, naravno, namirisale veći i manje opasan 'švedski stol' pa su pojurile u pravcu Perave i Lisave na večeru...

Usput sam doživio još jedan civilizacijski šok!? Umalo sam ugazio u kravlju balegu na cesti... A to mi se nije dugo dogodilo. Nekad, dok je selo bilo puno krava, samo smo ih mi doma imali osam, cesta je bila puna 'nagaznih mina' u obliku rafalne paljbe iz goveđeg debelog crijeva... Sjećam se anegdote, kad su konačno povukli asfalt u 'Dolensko selo', da je jedna baka vikala na drugu, čije su krave uneredile friško položen asfalt!? Sramota da ga odmah zaseru, a čekali smo ga 'dvisto godin', sad će ga sviga zadriskat'!? Osjećao sam se zaista kao Amerikanac, koji se vratio u stari kraj nakon desetljeća izbivanja, jer toliko smo dugo (od rata) mi 'balega free' mjesto. Muhe su tamo imale što naći pa im ja konačno nisam bio zanimljiv... A taman sam se, onako znojan, umoran, ispikan, počeo osjećati kao stoka...

Eskadrila M-16 bolja je i pouzdanija od ove koju ministar u ostavci kupuje po bijelom svijetu. Još da izbijemo ove muhe iz glave...