Blog o (O)blogu

Ako Zagreb ima Pavla Kalinića kao ‘ministra’ za krizne situacije, što ne bi i ja sam sebe imenovao ‘sekretarom za frkastične trenutke’…

Ovaj pomalo katastrofični uvod ustvari je tek umjetno izazvana napetost (inducirana koma) , kako bi se bolje uživjeli u priču o pričama koje, evo, već sedam godina čitate na RM portalu. Kad bih ja, poput većine blogera, svoje utiske pisao u miru doma svoga, ili poput velikana pera, zavaljen uz jezero ili more, polako kucao slova, u pauzama otpuhujući dim iz lule i grickajući pistacio ili obične domaće bučine koštice, ova priča bila bi suvišna. Ali stvarnost je brutalno dijametralno suprotna… Naime, 99% priča pišem na poslu, imajući tipkovnicu na miks pultu. ‘Proizvodnja’ ne trpi – glazba svira, idu vijesti, gosti ulaze i izlaze iz studija, sve vrvi od telefonskih poziva, zvrndanja mobitela… Zašto tako? Pa kako se mnogi ljudi najbolje snalaze kad vlada red, poredak i sve po špagi, ja sam pun andrenalina samo kad je sve knap, kad je gužva ‘do jaja’, uključujući i abdomen! Kad dođem doma, nestane te čarolije i nadahnuća. Padaju ideje, ali sve mi je to nekako premirno i statično, neinspirirajuće… Tek poneki poziv na mobitel i pitanje nestrpljivih ‘surferica’, tata ‘oćeš dugo…

Ali zato slova lete ‘k’o kuršumi’ kad, oko pola deset, udarim naslov s potpunom slikom teksta u glavi. I onda počinje randevu i napad na moje umjetničke napore: Napisao sam već tri reda, a ništa se ne zbiva… Ah, evo ga, zvoni ‘šestica’ (842-666). Muški glas, pun samoprijekora…

– Da l’ bi mi dali jedan broj iz oglasa, nis’ stigal u’vatit’, brže divani onaj Dado…
– Koji broj? – pitam i pišem dalje.
– Za pluge – veli orač.
– Koje, dvobrazdne ili onaj jednobrazdni, dva su bila…
– A kaj ja znan, to je baba čula…
– Dobro, evo oba dva pa orite, 09… itd.

Gdje sam stao s pričom? Ah, da… Započnem rečenicu, evo internog telefona…

– Skini si vijesti s weba, ja letim u Karlovac – veli Tamara i nestane u pravcu Grabrika ili kuda već…

Pišem mirno cijelih dvije minute, kad evo mobitela. Zvrndddd, vibrrrrr…

– Reci, zlato tatino!
– Nemoj mi zaboravit kupit’ plastelin i hamer!
– Neću, ne brini, treba l’ kruha?
– Čekaj da pogledam…

Djeca riješena, usput pošaljem nekoliko poruka, da me ne zivkaju baš sad, kad pišem… Hop, eto vrijeme je za vijesti. Tipkovnicu u kraj pa udri po Sanaderu, komunalijama, prognozi… Ostvareno! Što bi rek’o Ivo u vremenima bez štake i koronografije… Prije nego nastavim, valjalo bi na pišanje, nije zdravo stiskat i mučit’ mjehur… Bolje da trpi umjetnost, nego prostata, zaključim i juriš niz hodnik.

Lagana panika. Već je pola 11, a ja nisam ni pola napisao! U 11 imam emisiju, stižu žene iz grupe ‘Korak’… Ako zeznem, bit će to ćorak, a ne (o)blog. Navalim na slova, k’o Jovanović na HDZ pa ipak uspijem napisati nešto redaka…

– Ej, Dado, ajd’ pripazi malo na vrata, mi idemo na teren – poručuje ekipa iz marketinga pa sam imenovan i počasnim, pričuvnim čuvarom naše kuće.

Ubrzo opet zvoni telefon, pa portafon, interfon, naravno i mobitel, stižu gosti za emisiju, a meni muka, jer taman me krenulo, onako k’o Kostelića u Wengenu… A, ništa. Opet ‘save’ pa u novi film. Kako naći posao nakon dugog vremena nezaposlenosti, tema je o kojoj pričaju žene iz ‘Koraka’. A mene posao čeka. Čim one zamaknuše niz stepenice, bacam se na finiširanje štorije. Do idućih vijesti ima još više od pola sata, neće biti frke. Hop, telefon… Multanova u Lišnici! Evo, obznanjujem… Izgubljen pas, djeca plaču, pomagajte! Hoću, kako ne bi… Zakaj nema struje u Vrazovoj? Evo, zovem Elektru… Semafor u Senjskoj udara samo žuto! Umalo me lupila nekakva luda baba! – vrišti mi jedan živčani polupoznanik… Evo, iz ovih stopa zovem ‘Slavka semaforka’, on sve zna… Kvar, veli Slavko, za deset minuta sve će bit’ riješeno… Hvala Slavko! Iza njega evo i Mirka… Ka’ će moja reklama bit’ gotova?! A kad će moj (o)blog bit’ gotov??!! Još samo da propadne cesta na Korzu pa ću ga dovršit’ malo prekosutra… Ej, ko ovo pjeva? – pita ekipa iz Fine, koja uz radio gricka gablec. ‘Teška industrija’, teške volje obavještavam brojače novaca, da znaju to naručit’ u nedjelju kod Darija…

Do vijesti, naravno, nisam gotov pa opet odlažem tipkovnicu i ideje o završetku pripovijetke. Korupcija, nagrade za turizam, besparica nogometaša, razvedravanje, gužve oko Tržnice, jingle pa u boj u boj za blog svoj. A joj… Čitam i sve mi se čini kao da sam rezao rezance, a ne pisao suvislu priču… Sve mi izgleda kao da su tri zidara žbukala isti zid, svaki sa svojom bojom i kvalitetom žbuke! Malo to popravim, ispremećem, sav sretan što me nitko ne prekida u pokušaju uljuđivanja i češljanja teksta. Baš sam Frankenstein, pomislim, a to mi donese ideju za efektan kraj… Iako sve to, ovako opisano, izgleda kao muka i nešto jako teško, baš naprotiv! Ili tako il’ nikako! Mala bara, puno krokodila…

Evo, zgotovio sam i ovu priču. Istina, iz petog pokušaja… Tako to valjda mora bit’…